Župa Stup stavljena je pod nebesku zaštitu Blažene Djevice Marije, a patron joj je na svetkovinu Uznesenja BDM. Iako je župa osnovana 1890. dekretom prvog vrhbosanskog nadbiskupa nakon ponovne uspostave redovite crkvene hijerarhije u BiH dr. Josipa Stadlera, marijanski korijeni ove župe sežu u daleko prošlost. Prvi put je 1710. pod nazivom Sarajevsko Polje bila uspostavljena župa s Gospinom kapelicom. Pod tim imenom nije ostala ni punih 40 godina jer je 1744. postala podružnicom župe u Sarajevu. To je trajalo sve do 1890., točnije do 12. listopada te godine, kada je nadbiskup Stadler uspostavio župu Sarajevsko Polje pod imenom Marije pomoćnice kršćana, s patronima Velike i Male Gospe te već spomenutim naslovnikom župe. Nadbiskup je ustvari samo službeno prihvatio ono što je među narodom živjelo, jer je Gospino štovanje na Stupu bilo itekako prošireno osobito za blagdane Velike i Male Gospe.
Povijest spominje kako su i vojnici generala Filipovića, kada su 1878. zauzeli Sarajevo te pobijedili Osmanlije, došli na Stup zahvaliti Gospi za pobjedu. U narednih nekoliko desetljeća štovanje Majke Božje u ovom sarajevskom naselju neprestano je raslo tako da su stupski župnici u razdoblju od 1892. do 1945. o svetkovini Velike Gospe naručivali posebne vlakove za hodočasnike iz Zenice, Konjica i šireg sarajevskog područja. Nadbiskupi Stadler i Šarić posebno su držali do Gospe stupske te su nastojali tu stvoriti glavno marijansko proštenište u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Po zamisli i odobrenju ondašnje Biskupske konferencije, na Stupu je 15. kolovoza 1940. otvorena i proslava 1300. obljetnice kršćanstva u Hrvata, ali je ratni vihor prekinuo slavlje koje je završilo tek Nacionalnim euharistijskim kongresom 1984. u Mariji Bistrici.
Župna crkva
Na Stupu je od doba osnutka župe kao mjesto za bogoslužje služila drvena kapelica na katoličkom groblju. U njoj se na oltaru štovala stara slika Majke dobrog savjeta iz osmanlijskog doba, koja je obnovljena 1984. u Zagrebu. Prvi župnik, Franjo Venhuda inače rodom iz Moravske, po svom dolasku počeo je na pripremi gradnje nove crkve. Tako je privremeno na zemljištu predviđenom za izgradnju nove crkve najprije izgrađena veća kapelica jer postojeća nije zadovoljavala potrebe vjernike. U nju je prenesen oltar s Gospinom slikom iz stare kapelice. Nakon što je podignut župni stan, prema planu Josipa Vancaša 1891. započela je izgradnja nove crkve od kamena. Završena je već sljedeće godine 1892. kada ju je 15. kolovoza u čast Pomoćnici kršćana blagoslovio kanonik dr. Anton Jeglič. Netom nakon blagoslova nastavljeno je njezino uređenje, tako su iz Dražovica u Moravskoj stigla i zvona. Također je nabavljen i novi oltar koji je dopremljen vlakom iz Graza. Budući da je bio prevelik upotrijebljena je samo menza sa svetohraništem, a ponad svetohraništa postavljena je nova zavjetna slika Pomoćnice kršćana koja je donijeta u župu 15. ožujka 1893. kao dar bečke umjetnice, kneginje Gabrijele Windischgratz.
Rat i poraće
O stotoj obljetnici izgradnje crkva je temeljito obnovljena te je uređen i njezin okoliš. No, nedugo zatim, točnije za vrijeme agresije na BiH, srbočetničke postrojbe su 12. i 14. svibnja 1992. pogodili crkvu s nekolicinom zapaljivih projektila te je ona sasvim izgorjela. Ostali su samo nagorjeli zidovi, grede i klupe, a pošteđeni su i neki svetački kipovi. Na sreću sačuvana je zavjetna Gospina slika. Također tada je pogocima s položaja srpskih ekstremista razoren i novosagrađeni samostan sestara karmelićanki u naselju Azići. Njega su prethodno opljačkali muslimanski ekstremisti. Tijekom tih nemilih događaja veliki broj Hrvata katolika u strahu je napustio župu, a dok ih je dio bio protjeran.
Ruševine župne crkve na Stupu raščišćene su tijekom 1994. i u zidinama koje su ostale počele su se slaviti sv. mise. Crkva je pokrivene i iznutra ožbukana 1997. Unutrašnjost crkve pomogao je urediti austrijski vojni ordinarijat na čelu s biskupom Christianom Wernerom. Prigodom obnove ukrašena je drvenim mozaicima (intarzijama) te je kao takva bila prva u svijetu. Oltare i postaje križnog puta u drvu napravio je austrijski umjetnik Werner Eigl od 1998. do 2000.[1]
[1] Tekst napisan prema knjizi: Vrhbosanska nadbiskupija početkom trećeg tisućljeća, Nadbiskupski ordinarijat vrhbosanski, BiH, 2004.
