Sestre milosrdnice su došle u Bosnu i Hercegovinu još za turskih vremena, točnije: 1871. i to u Sarajevo. Svoje su djelovanje prvenstveno usmjerile na odgojno-obrazovnu djelatnost, odgoj djece i mladeži, a potom su postupno prihvaćale rad s bolesnicima. Porastom broja sestara i njihov je apostolat proširivao granice svoga djelovanja, otvarale su nove filijale i povećavao se broj aktivnosti.
Teško razdoblje djelovanja
Apostolat sestara milosrdnica neprestano je napredovao sve do završetka Drugog svjetskoga rata kada je nastupilo vrijeme kušnji, križa i patnje. „Milosrdničko“ djelovanje, slikovito kazano, prešlo je u katakombe. Nakon Drugoga svjetskog rata ateizam je postao službeni nazor na svijet u Jugoslaviji pa su sestre postale nepodobne za rad u prosvjeti. Oduzete su im sve odgojne ustanove i nekoliko samostanskih kuća. U tom razdoblju milosrdnice su morale preusmjeriti svoje djelovanje na novi oblik apostolata, prilagođen konkretnim mogućnostima, onaj župski. Kako je vjerska pouka djece bila izbačena iz školskih programa, sestre su na župama zajedno sa svećenicima organizirale katehizaciju djece i mladih te pripremale ih za sakramente. Neke su preuzele i vođenje crkvenog pjevanja i sviranja ili pak rad u župskom kućanstvu. Unatoč svim neprilikama, najveći broj sestara djelovao je u raznim zdravstvenim ustanovama i domovima za starije i nemoćne jer su upravo taj način služenja bližnjima držale jednom od svojih glavnih zadaća.
Sestarska zajednica Stup
Neljudski uvjeti u kojima su sestre živjele natjerale su ih da potraže smještaj izvan bolnice. Drugi dan Uskrsa 1962. Gospodin je blagoslovio trud i napor ovih sestara. Stupile su u kontakt sa obitelji na Stupu koja je prodavala svoju kuću i nakon nekoliko susreta dogovorili se oko kupovine iste. Vlasnica je kazala sestrama kako je sretna da će se u toj kući Boga moliti, a ne psovati. U studenom 1962. sestre su uselile u kuću. Od tada je Stup postao glavni centar gdje su se milosrdnice okupljale. Zajednicu je 1968. posjetio tadašnji nadbiskup dr. Smiljan Čekada i u razgovoru te druženju sa sestrama, nakon što je obišao cijelu kuću na Stupu zadovoljno rekao: „Ne daju se sestre, pritisneš li ih, one jače ožive!“ Jedna od sestara tada je ovako zborila: „Dobro nam došli u ovu našu zajednicu. Prohujale su mučne godine, vihor je iščupao mnoga plemenita stabla, pustoš je okružila djecu Božju. Ali je ostala ljubav, kršćanska ljubav. Ona je naoko izgubila svoj organizirani sjaj, ali je tinjala u dobrim kršćanskim srcima. Iz progonstva i patnja nikao je novi duh Crkve – ekumenizam. I mi milosrdnice možemo sa sv. Pavlom reći: Bio sam šiban, zatvaran, u strahu po danu i noći, bez utjehe, krova i odijela, mnogo puta na ulici. I tko će izbrojiti svu množinu i raznolikost nevolja i zala, što se sručilo na ovaj naraštaj milosrdnica u Sarajevu… Hvala Gospodinu što je dopustio da smo opet organizirali redovničku zajednicu. Nema među nama mnogo sila, ali što možemo učinit ćemo za sv. Crkvu i za našu dragu Družbu.“
I zadnja ratna zbivanja na našim prostorima ostavila su pustoš. Broj sestara se znatno smanjio, a i zgrade su pretrpjele velika razaranja. Kuća na Stupu je srušena. Starije sestre su otišle u Zagreb i tamo našle utočište.
Poslije rata, zahvaljujući raznim donatorima i volonterima te upornom zalaganju Provincijalne uprave, sestre su uspjele obnoviti svoj samostan. Želeći odgovoriti potrebama današnjega vremena samostan je prenamijenjen i prilagođen za smještaj starijih i nemoćnih sestara kao i njihovih roditelja te rodbine jer sestre u duhu svojih Utemeljitelja nastoje biti na službu potrebnima.
Danas stupska zajednica broji osam sestara. One mlađe brinu za starije i nemoćne, a starije prikazuju svoje molitve i žrtve za sve koji su potrebni naše ljubavi i dobrote.
Uz njih se nalazi i Provincijalna uprava koja brine za dobro cijele provincije smještene na prostoru Bosne i Hercegovine.